Zajedno s udrugom Baština Epidaurus festival ponovno oživljava konavoski mrki vez. Ove smo ga godine odabrali kao light motiv svih naših promiđbenih materijala...
O Katarini Dujaković
Vezilački rad Katarine Dujaković, počasne članice Društva „Baština“ Dubrovnik čine vrijedni radovi dio kolekcije vezenina nastalih u periodu od 1950.-ih godina pa sve do danas. Zajedno sa svojom majkom Marijom Perišić, Katarina Dujaković izradila je brojne vezene predmete koji su se u funkciji suvenira posredstvom Vezilačke udruge u Cavtatu, Crvenoga križa i tadašnje tvrtke Minčeta plasirali na domaće i strano tržište. Zbog svoje izrazito naglašene estetske i tradicijske komponente ovi predmeti primjenjene narodne umjetnosti, često su odabirani kao prestižni ili protokolarni darovi te su našli svoje mjesto u kolekcijama brojnih stranih dužnosnika i uglednih gostiju grada Dubrovnika.
Katarina Dujaković rođena je 12. lipnja 1933. godine. Djetinjstvo male Rine uvelike je obilježio život unutar gradskih zidina gdje je s prozora kuće, na Pujiškoj placi, živo promatrala i upijala živopisno bilo grada. Tu se i po prvi put susrela s kolurima tekstilnih rukotvorina i vezenih radova koji su poput niski šarenih zastavica visjeli ispred trgovina na skalama od Jezuita. Prve vezene radnje tzv. imaparatiće izrađivane na karti s bužetama učila je vesti u vrtiću u dumana na Pilama, a kasnije u zgradi Preparandije. Još od djetinstva, u živoj je uspomeni sačuvala i sjećanje na svoj prvi bursin za užinu kojeg joj je izvezla njezina majka, rodom Cavtajka, vrsna vezilja. Taj bursin zajedno s brojnim drugim radovima sačuvala je u svojoj zbirci kao dragu uspomenu na svoj prvi doticaj s vezom. Pučku školu pohađala je na Buži iza Gospe te je tamo nastavila razvijati svoj dječji interes za vez. Djevojčice njezine dobi u prvom razredu škole učile su vesti ponte od makine, odnosno nizove vertikalnih uboda, gore-dolje, kako bi usvojile tehniku. Iz svoga najranijeg djetinjstva gospođa Dujaković prisjeća se obiteljskih posjeta učiteljici, poznatoj vezilji, Jelki Miš koja je živjela u kući na zidinama. Budući da je njezina majka bila jako dobra prijateljica s Jelkom Miš, malenu Katarinu, Jelka je povremeno učila vezu. U jednom od tih kućnih posjeta podučila ju je i kako će od svile uzlanjem učiniti konopčić s kiticom za vezivanje konavoskih puca pod grlo. Nakon četiri razreda Pučke škole Katarina Dujaković završila je Gimnaziju gdje je položila malu maturu. Nakon Drugog svjetskog rata, kao jedna od rijetkih žena, Katarina Dujaković završila je Pomorsko-ekonomski tehnikum. Izvanredno poznavanje i interes za matematiku i geometriju, koje je primjenjivala i u vezilačkom radu, bili su od iznimne koristi i za taj njezin studij. Intenzivniji vezilački rad Katarina Dujaković započela je sa svojih četranest godina. Tada je, naime, počela pomagati majci pri izradi većih narudžbi vezenih predmeta koje su pristizale iz svih veleposlanstava tadašnje države u svijetu, ponajviše iz Amerike. Značajne količine vezenih predmeta izrađivale su za bečko tržište. Zbog iznimnog interesa i velike produkcije, malena Katarina bila je od neizmjerne pomoći svojoj majci. U teškim i oskudnim vremenima, vezenine su bili jedini prihod obitelji. Uloženi trud i vrijednost bili su veliki. Tako se za jedan vezeni tepih mogao kupiti novi automobil Zastava 750, popularni fićo. Najvrijednije narudžbe bile su one za posebne prigode namijenjene članovima kraljevskih obitelji koje su 1960.-ih godina prošlog stoljeća posjećivale Dubrovnik.
Katarina Dujaković i danas nesebično prenosi svoje znanje i izvanredno umijeće veza u okviru Društva „Baština“ Dubrovnik. Njezina vrata otvorena su uvijek za sve one koji imaju interes i želju naučiti vesti. Posebno je vrijedno znanje i umijeće koje gospođa Dujaković dijeli, a odnosi se na zaboravljenu tehniku konavoskog mrkog veza. Brzina i preciznost kojom izvodi nacrte i skida mustre je uistinu zadivljujuća.
Pored konavoskih redizajniranih motiva s tradicijskog veza u obliku tapita, napica, miljea, ručinčića, u zbirci gđe Katarine nalazimo i tzv. dubrovačke vezove, redizajnirane motive s vezova iz gradske vezilačke prakse, kao i redizajnirane motive vezova iz Hercegovine, sjeverne Dalmacije, Makedonije i Kosova, čiji se uzornici čuvaju u zbirkama Etnografskog muzeja Dubrovačkih muzeja kao donacija učiteljice Jelke Miš.
Mrki vez je dobio naziv po osnovnom motivu, rombovi i trokuti koji se izvodio crnom, mrkom svilom. Spada u tehniku veza brojem koji po očuvanim primjercima i crtežima možemo pratiti od 18. stoljeća.
Konavoke su ga vezle kao ukras na prsima i rukavima, osnovnog ruha, duge bijele lanene košulje. Ovaj vez se nosio u svečanim prigodama izrađen nezapredenom domaćom svilom. Svilu su konavoke proizvodile u kućnoj radinosti, uzgajajući ličinke dudovog svilca. Bojale su je prirodnim pigmentima: jasenovim lišćem, rujevinom, broćem i čivitom (indigom). Mrki vez, kao sastavni dio konavoskog ruha nestao je već polovicom 19. stoljeća. Zaslugom učiteljice Jelke Miš, u prvoj polovici 20. stoljeća sačuvan je od zaborava. Rijetke su žene bile vrsne vezilje mrkog veza, jedno od njih je zasigurno i gđa. Katarina Dujaković. Svojim znanjem i umijećem ona stvara jedinstvene primjerke vezenih umjetnina.
/>
